Najljepša Banjalučanka i tužna srca

Odabrao sam baš današnji dan za novi post. Na stranicama historije ovaj dan ujedno je mračan i siv ali i značajan simbol snage, istrajnosti, pobjede dobra nad zlom i poruka da ono što nas ne uništi, čini nas jačim, boljim i gracioznijim. Danas ne pišem o jednom od najljepših gradova Bosne i Hercegovine, nego o jednoj stanovnici tog grada, najljepšoj banjalučanki – “Ferhadiji”.

Ova Banjalučanka naselila je Banja Luku još davne 1579. godine, nastanila se u samom srcu grada i ponosno stajala tu, pozivala ostale stanovnike na spas, pružala utičište i mir. Za umornog putnika nudila je hlad, klupu, ležaj i onaj prijeko potrebni gutljaj ledene vode, posebno u vrelim danima kao što je bio onaj dan kada sam je ja još jednom posjetio. Ona je pružala nešto svakome, od prvog dana, bez obzira kako se zvao, odakle je dolazio i gdje je odlazio. Njeni bijeli zidovi su ostali biserno čisti od svakog njenog početka do svakog njenog kraja. I danas su isti. Ona nikog nije dirala 414 godina, osim što je milovala oblake svojim 48 metara visokim minaretom i s vremena na vrijeme pozvala pticu na svoje ograde da se odmori od dugog leta. 

Ko je napravio nije poznato sa sigurnošću, ali smatra se da je to bio učenik Mimara Sinana – čovjeka koji je sagradio Sulejmanovu džamiju u Istanbulu. Drugi učenik Mimara Sinana je bio Hajrudin Aga, koji je sagradio odvažnog čuvara Hercegovine. Taj odvažni čuvar Hercegovine poznaje ovu banjalučanku, dijele istu sudbinu. On je morao da skoči u ledenu Neretvu, gurnuli su ga zli ljudi koji nisu željeli da radi ono za što je jedino i stvoren – da spaja!!! Onako podlo i kukavički, iz daljine. Dugo, dugo nije izranjao. Onaj dan kada je on izronio izašao je također čišći, bjelji i jači nego ikad. 

Dugo je stajala, ugledna i čedna. Toliko je bila ugledna da su je 1950. godine uvrstili na listu kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Onda su je oborili. Svojim prljavim rukama, došli su do nje, stajali pored nje. Svjesno,trijezno, budno gledali su je i dirali prljavim rukama, postavili eksploziv i banjalučanka je pala u svoj mezar. Njen mezar je opet bio čist i bijel, od njenog vlastitog kamena. Zli ljudi ne mogu reći da je to bio nesretan i neplaniran slučaj, ne mogu reći da su se pridržavali konvencija i da su pogriješili. Ne, oni su je gledali, i u tom procesu morali su napraviti barem 4 ili 5 racionalnih i trijeznih poteza da je obore. Oni su taj dan, 7.5.1993 godine došli tu, skupili se na nježne vlati trave njenog harema i željeli to u srcima – da je unište. 

Lijepa Banjalučanka nikad nije umrla, ostala je u srcima svih dobrih ljudi i ostalih stanovnika Banja Luke, bez obzira kako se zovu. Svaki dobar ČOVJEK, je dobar komšija, ne želi zlo svom sugrađaninu i komšiji. 

Željeli su da ubiju nju, uspomenu na nju, sjećanje, trag, simbol  te davne 1993 godine. Pa eto, pitam one tužne ljude i slične njima koji su to pokušali, podržali i dan danas žele slično u svojim tužnim srcima – jeste li uspjeli? 

(Fotografisano 29.04.2018 godine) – Ferhadija