Random ramble no.7 – Skriveni biseri (Krivaja,Olovske Luke, Bijambare)

Skriveni biseri

Sjedim i razmišljam… Bosna i Hercegovina ima površinu od 51.129 km2. Sjeverni dio je ravan, ispresjecan širokim rijekama koje hiljadama godina, iako veoma sporo, nose ogromne količine sitnih zemljanih nanosa, napravile su jako široka polja koje „hrane“ veći dio Bosne i Hercegovine, kao što usjevi sa tih površina odlaze i u susjedne zemlje. Pejzaž u tim prostorima čine zlatna polja pšenice, zelena polja kukuruza i velike plantaže voća. Idući ka jugu, teren postaje viši. Počinju brda, niže planine a zatim prerastaju u velike dinarske divove. Reljef Bosne i Hercegovine kada se gleda na karti je jedna priča koja nije nimalo dosadna. U tom pojasu, negdje između niskih planina i visokih divova, nalazi se jedan skriveni biser. Naše magistralne ceste su „žile kucavice“ Bosne i Hercegovine. Aorta zvana „koridor V-c“ još nije razvijena do kraja i ko zna kada će u potpunosti ući u taj sistem, kako god, za mene je on „ekonomski put“ koji se koristi samo kada imamo važne poslove koje što prije moramo da završimo. Svima onima kojima se ne žuri, pričam o jednom sporednoj, regionalnoj cesti. Razmišljao sam da putujem do Olova. Iako sam bezbroj puta pregledao sve karte Bosne i Hercegovine, svako putovanje koristim kao prilikuda gledam u kartu. Taj osjećaj mi stvara mir, osjećaj da sam iznad jedne države i njene priče. To nije onaj osjećaj nadmenosti, osjećaj da si bolji od svega. Osjećam da sam dobio krila, ostao visoko da lebdim i posmatram… Gledam rijeke, planine, doline, ljude. Razmišljam šta se dešava dolje ispod, kuda ove ceste vode – bukvalno i figurativno, kuda ovi ljudi idu i ja sa njima kada „sletim“. Jednostavo, mir! Tada mi je pažnju privukla jedna mala cesta koja se isključuje sa M17. Idući iz Tešnja, kroz Maglaj ulazi se u Zavidoviće a zatim regionalnom cestom R467 kroz Vozuću dolazi se do Olova. Naravno ne radi se o skroz zaboravljenoj cesti, nije toliko prometna i koristi je pretežno lokalno stanovništvo ali može se reći da se primarno često ne koristi. Putovanje je počelo kao i uvijek kada se radi o „road trip-u“ kroz šume Crnog Vrha, pauza za prvu jutarnju kafu pored hladnog izvora koji izvire iz planine i zatim prolazim pored Žepča u Zavidoviće. Iz razloga što sam ranije bio u Zavidovićima na jednom od prethodnih putovanja, nastavili smo kroz grad i uputili se tada nepoznatom cestom. Dio dionice ipak nije bio nepoznat iz razloga što prolazi kroz Kamenicu i rijeka Gostović sa svojim predivnim vodopadima. Kretali smo se uzvodno uz rijeku Krivaju uskom cestom kroz šumske predjele a zatim kroz klisuru istoimene rijeke. Iako je klisura relativno niska osjeti se promjena temperature.

Pored puta se nalaze brojna izletišta i odmarališta koja su na moje čuđenje jako dobro uređena, sa ozidanim roštiljima i ognjištima, sa drvenim i betonskim klupama i stolovima. Također sam primjetio mnogo ribara. Ovaj dio ulazi u sistem planine Ravan, omeđen vrhovima Tajana , Zvijezde i Konjuha.

Cesta nakon izlaza iz klisure vodi u Olovo. Pravili smo pauzu u samoj klisuri tako da nismo obilazili grad. Putovanje smo započeli na ušću rijeke Krivaje u Bosnu a skoro završili na sutoku rijeka Bioštice i Stupčanice koje stvaraju rijeku Krivaju u centru Olova. Dolazak u Olovo je izgledao krajnje neobično iz razloga što smo navikli na puteve kroz Sarajevo ili putem Tuzle i Karaule. Izgledalo je kao da smo se jednostavno odnekud „stvorili“ u Olovu. Dan je bio tipični julski, sunčan i savršen. Krenuli smo na Olovske Luke i na putu stali na vidikovac iznad grada. Olovo je taj dan izledalo posebno lijepo, unatoč teškom imenu koje nosi.

Iako smo uživali u putovanju, toliko lijepih stvari nam je odvuklo pažnju da smo zanemarili glad. Namjerno nisam želio da jedemo nešto mnogo u putu ili da stanemo u neki restoran iz razloga što smo se približavali „domu heljde“ u Bosni i Hercegovini. Olovske Luke su poznate po tome što se na velikim površinama uzgaja heljda. Zašto onda ne probati nešto ovakvo?

Nakon uštipaka od heljde i limunade, vrijeme je bilo za Bijambare. Za one koji ne znaju, Bijambare su pećinski kompleks locirane u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Nalaze se u na 20km od Sarajeva i na putu Sarajevo – Tuzla preko prevoja Karaula, tako da su dobro pristupačne turistima i samim tim su jako dobro i posjećene. Na parkingu ispred ulaza taj dan je bilo barem od 5 do 10 autobusa i blizu 100 automobila. Jedva smo našli parking mjesto i kupili smo karte koje su bile 2KM po osobi. Nevjerovano za takvo nešto. Nevjerovatno ili neadekvatno uređeno, za mene kao osobu koja istražuje turizam ovaj prostor je izrazit potencijal za ekonomiju Bosne i Hercegovine koji može imati veću cijenu koja bi sigurno bila prihvatljiva za posjetioce. Kompleks ima sve potrebne prateće objekte, struju i rasvjetu duž betonskih staza, suvenirnice, restorane i prostore za rekreaciju. Na putu prema kompleksu nalaze se i brojne vrtače od kojih su mi uvijek najzanimljivije one iz kojih raste drvo. Pred ulazak u kompleks nalazi se i nekropola stećaka. Mogao bih pisati o broju pećina, njihovim površinama, pećinskom nakitu i svemu ostalom što se nalazi u tom kompleksu ali ne želim. Neka slike nastave moju priču, a na proljeće i posebno ljeto preporučujem da sami posjetite ovaj prostor i vidite sve. Naravno možda je neko bio i ranije, ali mene lično svaki put fascinira nešto novo kada se vratim na ovo mjesto. Za putovanja koja slijede…