Random Ramble No. 5 – Hammer House, Tenk, Takapun i smaragdna Neretva

Po ko zna koji put u životu učim i tvrdim da odmor nije cjelodnevno ležanje ispred TV-a ili čak na plaži poput tuljana, odmor nije spavanje, odmor nije sjedenje. Čak i poslije veslanja, skakanja, plivanja, nespavanja vratio sam se na “tvorničke postavke” i spreman za sve nove izazove. Odmor je u glavi i u duši.

Ovo neće biti klasičan post o prirodi. Danima sam razmišljao o tome šta da napišem, koju riječ, epitet i poređenje da upotrijebim da opišem ljepotu naše smaragdne Neretve – jednostavno ne mogu. Objavit ću nekoliko slika, kažu da one vrijede 1000 riječi, mada iskreno smatram da će i to biti jako malo. Najbolje što mogu uraditi je prijateljski savjetovati da sebi priuštite plovidbu dolinom rijeke Neretve, osjetite njenu hladnoću (kako je moj prijatelj rekao poslije skoka sa rafta – “hladno je upravo dobilo novu dimenziju”) i vidite svu tu ljepotu.

Ono što mogu i želim da napišem je da sam bio učesnik u krajnje neobičnom događaju. Mislim da to nisam još sve sumirao u glavi. U slobodno vrijeme kao što sam ranije pisao volim da igram World of Tanks. Moj veliki prijatelj i bivši komadant našeg klana (da, postoje i činovi) dao je ideju da se konačno sastanemo svi koji igramo tenkove, negdje u Banja Luci, po mogućnosti u nekoj vili sa bazenom. Od nastanka te ideje toliko toga i lijepog i ružnog se dogodilo, između ostalog i to da sam otvorio vlastitu turističku agenciju, moj prijatelj i komšija je postao novi komandir. Moji prijatelji iz klana su se dogovorili da podrže moj novi posao i odlučili su da se “prijave” na rafting kod mene, tako da sam ja bio organizator ovog našeg putovanja.

Osobe koje sam upoznao preko online video igre i kojima samo glas slušam već skoro 2 godine, žele da mi pomognu na takav način. Bilo je jako neobično “vidjeti” osobe koje samo slušaš nekoliko godina i koji ti čuvaju leđa u svom virtualnom tenku, te osobe sad su pred tobom, stasom i glasom, do tada ste saznali toliko toga jedan o drugome, davali prijateljske savjete, pomagali na razne načine –  a prvi put se vidimo. Malo je to čudno u glavi na trenutak, poslije toga se čovjek opusti i bude kao da smo se pili kafu svaki dan te prethodne 2 godine. I ovo je situacija koja se ne može opisati, nego se može samo osjetiti. Dobri prijatelji u prelijepom ambijentu, djelovalo je baš nestvarno…

Leđa bole od veslanja, ruke od plivanja, noge od prijanjanja za čamac i trbušni mišići od smijeha – ali odmorio sam se.

Nakon toliko godina svi moji prijatelji sa slike i mnogo više njih koji nisu mogli doći na rafting zajedno su u tenkovskim bitkama i čuvaju jedan drugom leđa. Ta mala glupa igra nas konstantno podsjeća kako je važno imati nekoga da ti čuva leđa. Tako želimo ovim putem da poručimo našem “zamjeniku komandira” Petru Marasoviću kojem je sudbina priredila novu borbu da mu svi zajedno čuvamo leđa i da je “Hammer Hause” kao i uvijek uz njega. Zajedno jako do pobjede i do godine zajedno u čamcu!!! 

                                                                                                                                     – za Takapuna!